Ljudevit je po naravi bio prirodno otmjen i dostojanstven, uredan, točan, sklon promišljanju i povučenosti. Volio je čitati, a ribolov mu je bio omiljeni hobi. Njegova kći Terezija spominje i karakternu manu naglosti, kojom je uspio tako ovladati da se doimao kao utjelovljenje blagosti. Uspio je spojiti duboki duhovni život i povezanost s Bogom sa svakodnevnim obiteljskim i poslovnim dužnostima. Iako bi mu to donijelo znatan profit, nikada nije podlegao napasti i nagovaranju poznanika da svoju urarsku i draguljarsku radnju ima otvorenu i nedjeljom. Umro je 29.7.1894. u 71. godini života, pogođen bolešću arterijske skleroze.

Zélie (Zelija) Guérin je rođena 23.12.1831. u obitelji seljačkog porijekla, a otac joj je također bio vojnik. Po naravi je bila blaga, energična, poduzetna i hrabra. U mladosti je često bolovala od migrene. O svom djetinjstvu će pisati svome bratu Izidoru: “Moje djetinjstvo i mladost bili su žalosni kao mrtvački pokrov jer dok je tebe majka mazila, prema meni je bila veoma stroga; premda dobra, prema meni nije imala razumijevanja, zbog toga sam trpjela u srcu.” U gradu Alençonu Zelija je otvorila i vodila vrlo uspješnu te nadaleko poznatu radionicu čipaka. Mnogo je voljela svoju djecu. Veoma bolno je proživljavala smrt svoje četvero malodobne dječice i drugi su joj tada znali reći: “Zar ne bi bilo bolje da ih nisi ni rodila?” Zelija otkriva da zna prihvatiti i osmisliti teške trenutke života te im odgovara: “Moju djecu nisam zauvijek izgubila. Život je kratak i pun patnje, i jednog dana naći ćemo u nebu one koje volimo…” Kada je njena kći Leonija više od godinu dana lebdjela između života i smrti, ova majka kojoj je smrt toliko puta oduzela voljenu joj djecu, imala je snage izreći Bogu ovu smionu molitvu: “Gospodine, ako će jednoga dana postati svetica, ozdravi je.” Bila je to žena velike vjere, realna i staložena. Njena pisma svjedoče o obiteljskom životu ispunjenom radošću, bolestima, nevoljama, nadama i trpljenima. Otkrivaju njenu ljudsku i nadnaravnu jednostavnost, osjetljivost za potrebe muža i djece ujedinjenu s dubokim nadnaravnim životom. “Mi smo živjeli za našu djecu, u tome je bila sva naša sreća”, izjavila je. Kad je Zelija imala 33. god. pokazali su se prvi znakovi bolesti raka na dojci. Od te je bolesti i umrla 28.8.1877. u 46. god. života. Najmlađoj Tereziji je bilo tek četiri i pol godine.

Ljudevit i Zelija upoznali su se u proljeće 185 . na mostu u gradu Alençonu – gradu u kojem su živjeli, u Francuskoj. Kad ga je Zelija ugledala, u sebi je čula glas: “To je onaj koga sam ti pripravio.” Taj susret je upriličila Ljudevitova majka koja je pohađala školu za izradu čipaka zajedno s Zelijom. Vidjevši izbliza divne kvalitete ove djevojke, poželjela je da Ljudevit s njom osnuje obitelj. Na obostrano zadovoljstvo to se i dogodilo jer Ljudevit kao urar nije imao ništa manje vrlina od te djevojke. Vjenčanje je bilo 13. srpnja 1858. Ljudevit je tada imao 35, a Zelija 27 godina. Za dan vjenčanja Ljudevit je svojoj ženi izradio medaljon sa starozavjetnim likovima Tobije i Sare. Time je želio reći da ovu ženu doživljava upravo kao Tobija kome je sam anđeo pronašao Saru za ženu. Zelija će kasnije reći da je Ljudevit svet čovjek i da ona želi svim ženama takvog supruga. U jednom od pisama koje je Ljudevit napisao svojoj ženi nalazimo sintezu bračne ljubavi. Ljudevit je pismo potpisao sljedećim riječima koje dokazuju koliko je volio svoju ženu: “Tvoj muž i istinski prijatelj, koji te voli za cijeli život.” Na te riječi, Zelija odgovara: “Ja te u duhu pratim tijekom dana i kažem sebi: on sada radi ovo, zatim ovo… Toliko sam nestrpljiva da budem s tobom, dragi Ljudevite. Volim te svim srcem i za vrijeme tvoje odsutnosti sam iskusila da su se ovi moji osjećaji udvostručili. Bilo bi za mene nemoguće živjeti bez tebe.” Koja je tajna njihovog svetog braka? Možda činjenica da su prije međusobnog gledanja jedno drugog u oči, oni prvotno gledali Isusa. Živjeli su sakramentalno zajedništvo kroz svetu pričest u kojem ih je Bog odgajao, a potom su to prenijeli u svoj brak. Svojim životom su objavili da je za brak neophodna: ponizna ljubav, ljubav koja se ne ustručava početi iznova svako jutro; ljubav sposobna za povjerenje i obostranu žrtvu…

Iz njihovog braka rodilo se od 1860. do 1873. devetero djece. U to je vrijeme smrtnost djece bila velika, te je četvero dječice umrlo već u ranoj dobi. Svih pet kćeri postale su redovnice i umrle na glasu svetosti. To su: Marija, Paulina, Leonija, Celina i Terezija.